Planinarenje stazom Mali princ (južni Velebit)
Pozdrav, ja sam Martin, vikend vodič u Terraktivu. Tako da, ako bukirate svoj izlet vikendom, I’m your man! Ispričat ću vam moj prvi službeni planinarski izlet na Crnopac u organizaciji Terraktiva.
Pozdrav, ja sam Martin, vikend vodič u Terraktivu. Tako da, ako bukirate svoj izlet vikendom, I’m your man! Ispričat ću vam moj prvi službeni planinarski izlet na Crnopac u organizaciji Terraktiva.
O avanturi na Velebitu - Planinarenje Crnopac, piše naš “Weekend Guide” Martin Bolšec
Pozdrav, ja sam Martin, vikend vodič u Terraktivu. Tako da, ako bukirate svoj izlet vikendom, I’m your man! Ispričat ću vam moj prvi službeni planinarski izlet na Crnopac u organizaciji Terraktiva.
Petak, 19.8.2018., stojim u sobi i gledam u opremu. Što uzeti? Pitanje koje mi treba proći i prolazi kroz glavu je: “a gdje idem?”. Mrežnica prvi dan, drugi dan Velebit, Crnopac, točnije staza Malog princa.
Uzimam prvi ruksak i počinjem u njega trpati planinarsku opremu. Budući da u grupi koju vodimo imamo i dijete, odlučujem ništa ne prepustit slučaju te uzimam više-manje sve što mi može pomoći da izlet obavimo što sigurnije:
-Penjački pojas, dva komada,
- kaciga,
- kompleti za feratu,
-5 karabinera s maticom,
-par gurtni,
-par zamki i oprema je tu.
Ruksak se popunio i dobio na težini.
Drugi ruksak punim već rutinski stvarima za kampiranje/spavanje:
-Tarp,
-hammock,
-vreća za spavanje,
-karimat.
Nisam zahtjevan. Volim jednostavnost. U ruksak trpam i JNA vojnu porciju, moru (neizostavni nož na takvim pustolovinama).
Nakon desetak minuta, više manje sam spreman. Muku mi zadaje pitanje hoću li ići prvi dan na rijeku ili ne, trebam li opremu za vodu ili ne? Nisam ograničen mjestom u autu te odlučujem uzeti „crnu kacu“ sa opremom za rijeku, to uključuje:
- PFD => palm extrem,
-uže za bacanje,
-trow line, vursak, you name it, marke PALM model LIGHTNING,
-kacigu aqua design vibe,
-neopren,
-adidasice za vodu i prva pomoć.
Sad sam spreman!
Dolazim u popodnevnim satima u Primišlje. Uzimanje opreme za vodu pokazalo se punim pogotkom jer me Matija odmah informira da imam kajaking izlet. Izlet odrađujem s veseljem te nakon ispraćaja/odlaska gostiju kreće „sport i zabava“. Dok se još možemo koncentrirati, radimo brifing za drugi dan odnosno prolazimo kroz plan. Od početka do kraja.
Jutro je došlo brzo. Moglo je još malo pričekati. Nakon toliko izleta u nogama, ako nešto radiš brzo to je spremanje/pospremanje/pakiranje stvari. Pa tako i mi. Budimo se i ne sjećam se jesmo li osim dobro jutro prozborili koju drugu riječ. Svaki sprema svoje stvari za današnji izlet.
Na izlet idemo Matija, “the boss”/vodič/vozač, Diana marketing/pr/vodič/vozač i ja, Martin vikend vodič/HGSS/vozač.
Pošto sam prvi gotov sa spremanjem bacam se na kuhanje kave, ritual bez kojeg dan u Terraktivu ne počinje. Lagano ispijamo kavu, provjeravamo je li sve spremno za Daria, vodiča koji ostaje u Terraktiv bazi u Primišlju te krećemo prema Gospiću.
Putem stajemo u dućanu radi nabavke. Kupujemo hranu ( sendviče, grickalice) i naravno ne smijem zaboraviti najvažnije, vodu, puno vode.
U Gospić dolazimo taman da stignemo popiti još jednu kavu, obaviti wc, presvući se u planinarsku odjeću i obuću te provjeriti opremu u ruksacima.
Susrećemo se s gostima, mladi bračni par s osmogodišnjim djetetom. Ekipa ispunjuje obavezne formulare, ispitujemo ih o eventualnim bolestima ili zdravstvenim poteškoćama i Matija odrađuje “safe talk”, tj. sigurnosni razgovor. Na tom se razgovoru goste upućuje o opremi koju imamo, o načinu na koji ćemo hodati, redoslijed hodanja i koliki razmak je potreban između dvoje ljudi. Jedan od vodiča uvijek ima prvu pomoć sa sobom. Osim standardne opreme, ovaj put smo ponijeli i nešto dodatne opreme s obzirom na to da je dijete s nama na izletu (ovaj izlet je preporučljiv za djecu stariju od 10 godina, ali ovi gosti su bili s nama već na nekoliko izleta i dečkić je za svoje godine ekstremno koordiniran). Pretovarujemo stvari u defendeer i krećemo makadamskim putem do parkinga pred početak staze. Nakon desetak minuta uzbudljive off road vožnje Velebitom, stižemo na parking, uzimamo opremu, radimo zajedničku fotku te se pozdravljamo s Dianom koja će nas čekati.
Krećemo opet, ali ovaj put pješke. Na stazi smo. Prvi dio, početni dio, je standardni planinarski put s laganom uzbrdicom. To mi se sviđa. Dobro je za zagrijavanje. Postavljamo oca obitelji na početak i povjeravamo mu ulogu vodiča uz ohrabrenje da smo tu da ga ispravimo ako pogriješi stazu. Nakon kraćeg hodanja susrećemo i prve životinje. VUK! Doduše samo skulptura. Postoji još skulptura, no koje su, dođite i provjerite sami. Staza se počinje ubrzo mijenjati te planinarski put poprima oblik ferate. Prvi klinovi su pred nama. Ovu prepreku uspješno i s lakoćom savladavamo. Ono što ovaj izlet čini posebnim su situacije koje većinu ljudi izvlače iz takozvane sigurne/komforne zone.
Nakon ovakvog izleta naši gosti se osjećaju ispunjeniji i jači. Često prevladaju neke strahove i ponosni su na svoj uspjeh!
Staza Malog princa je kružna staza prepuna zanimljivih mjesta, točaka kao što su Dvori i Konoba, mjesta poput labirinata pećina. Umjetni odnosno prirodni dvorac. Zdenkova jama, urušna jama kraj koje ne možete proći, a ne spustiti se. Iznenađen sam pozitivno kako naš mladi gost prolazi prepreke bez straha i panike. Cijela staza je bajkovita kao da su ju same vile u igri napravile. Ubrzo se pred nama stvorila, po meni psihički najteža prepreka, „KIČMA“. Staza je po hrbtu osigurana sajlom. Unatoč tome prelazimo je relativno brzo i bez frke. Prolazimo i Nebeska vrata.
Radimo pauzu za kratku klopu i obavezni unos tekućine. Gledam i snimam pogledom ekipu. Predivno. Na gostima se vidi lagani umor, crvenilo, znoj, ali vidi se i osmijeh koji ne prestaje. Zato voliš i radiš taj posao. Ekipa kreće dalje. Ja još pospremam stvari u ruksak i provjeravam jesmo li sve uzeli. Ubrzo čujem dječji krik koji pripada našem malom gostu. Preplašim se. Dok trčimo prema njemu ne znajući što je, ja s jedne, Matija s druge strane, kroz glavu mi prolazi svašta pa tako i zmija, pauk…Ipak to su na sreću samo ose. Gnijezdo na našem putu. Spuštam dječaka na poziciju gdje smo radili pauzu i hladim ubode. Na sreću nisu ga izbole na osjetljivim mjestima i nije alergičan. Ubrzo stiže i Matija.
E! On je prošao malo gore. Dok priča kako ga je osa pogodila u guzu ja se počinjem smijati jer mu s kapka oka visi žalac ose. Da, dobio je i u oko. No kako god mi bilo smiješno znao sam da se mora odmah reagirati. Vadim maramu, namačem je s još relativno hladnom vodom i stavljam oblog Matiji na oko. Do sada nikada nije imao alergijsku reakciju.
Nastavljamo dalje i na sreću nemamo još puno jer Matijino oko više nije oko. Do kraja je zatvoreno. U slučaju da se pogorša situacija i da počne imati problema s disanjem, sigurni smo, uvijek s nama nosimo EpiPen. EpiPen je jednokratna injekcija adrenalina koja se daje u slučaju anafilaktičkog šoka. Staza počinje opet ličiti na standardnu planinarsku, a osim brutalne šale na Matijin račun do parkinga smo samo uživali u šetnji, bez dodatnih iznenađenja. Ponovno se sastajemo s Dianom na parkingu te se nakon zajedničke fotke spuštamo defenderom do glavne ceste. Tu se pozdravljamo s gostima i krećemo natrag za Primišlje u Terraktiv bazu. Matija se dobro osjećao, ali po protokolu uputili smo se na prvu pomoć gdje je dobio infuziju i antihistamine. Preživio je, oko je splasnulo i uskoro krećemo u nove avanture.
Autor teksta: Martin Bolšec “Weekend Guide”
Autor:
Copyright Terraktiv 2021
