Rijeka Mrežnica, moja prva ljubav

O avanturi na Mrežnici - Mrežnica, moja prva ljubav, piše naš “The Eko-Warrior” Dario Olrom

Prije tridesetak godina se malo tko spuštao Mrežnicom i bila je slaba vjerojatnost da ćemo nekoga sresti putem. Nije bilo ni interneta pa sam se morao pouzdati u dedu. Na moju sreću, rođen sam u Karlovcu, gradu na 4 rijeke.

Naša avantura počinje jednog ljetnog jutra kad smo deda i ja krenuli u nepoznato. Imali smo par osnovnih informacija o rijeci, ali daleko da smo imali pojma koliko je slapova pred nama i koliko će nam dana trebati od starta do cilja.

No, to nas nije zaustavilo.

Kao i uvijek, prišao sam vodi, uronio ruke i umio se. Ali, to nije bila ona ista rijeka Mrežnica nizvodno, gdje je moja obitelj imala vikendicu koja je bila i cilj naše ekspedicije.

Moj bolni izraz lica i vrisak, bili su vrlo jasan pokazatelj da se nalazimo u gornjem toku rijeke Mrežnice, s prosječnom temperaturom od 10 do 15 °C , dakle, vrlo blizu izvora.
Na startu su nam dedini prijatelji pomogli spustiti kanu u rijeku Mrežnicu, ispod betonskog mosta koji i danas sječe Mrežnicu, spajajući gradove Slunj i Ogulin.

Pomogli su nam i s teškom plastičnom bačvom koja je imala gumenu brtvu i poklopac. Dakle, imali smo vodonepropusno skladište u kojem nam je bila većina hrane i stvari. Bačvu smo stavili u sredinu čamca, dobro je povezali i centrirali radi što boljeg balansa. Dogovoreno je da deda sjedi straga i upravljat će kanuom, a ja ću biti naprijed. To je ionako najbolja pozicija za uživanje u pogledu. Osim toga, predivan je osjećaj gledati kako špica čamca reže vodu i stvara sebi put, jedinstveni put kojim samo ti ploviš, jedinstvenom rijekom Mrežnicom.

Začuo sam dedin zvižduk. S neupitnom poslušnošću uskočio sam u kanu. Možda i brzopleto, noga mi je već bila mokra. Nema veze, jer ja nosim japanke.

Dignuli smo vesle u zrak, u znak pozdrava prijateljima. Avantura može početi.

Trebalo je samo par zaveslaja i dijete u meni je odlutalo pogledom i mislima.
Više nisam veslao. Promatrao sam kristalno čistu vodu. Pokušavao prebrojati kamenčiće na dnu rijeke Mrežnice i divio se krškom kanjonu, mjestimično obraslom šumom.

Prvi slap je došao previše brzo i previše stvarno. Stali smo. Pošto sam bio na prednjoj špici čamca, skočio sam prvi na slap, u vodu do koljena, kako bih pridržao kanu. Nismo bili sigurni kojim putem se spustiti pa je deda otišao u izvidnicu.

Gore mi noge!!! Osječam tisuće sitnih iglica kako me probadaju. To kao da nije ista rijeka u kojoj sam se još jučer kupao, nizvodno, u njenom srednjem toku.
Noge me ne slušaju!!! Pokušavam zadržati kanu dok ga silina vode nosi prema slapu. Lagano, ali sigurno, noge mi počinju proklizavati i gubim uporište.
Klizim!! A pod nogama mi se prostro najljepši, najskliskiji zeleni tepih od mahovina i trava kojima je bio prekriven čitavi slap.
Nema veze, jer ja nosim japanke.

U zadnji tren osjetim veliku, snažnu, dedinu ruku kako me grabi i povlači zajedno s čamcem prema sigurnosti.
Prva lekcija je naučena. Bez prave obuće se ne ide nikud...

Obuo sam jedine tenisice koje sam ponio pa smo taj i slijedeće slapove prolazio s puno većom sigurnošću. Sad sam se mogao bezbrižno kretati po vrlo skliskim i ponekad oštrim sedrenim slapovima.

Što su to sedreni slapovi, zašto ih ima toliko na Mrežnici i kako je prošla naša trodnevna avantura te koje sam još lekcije naučio, pročitajte sljedeći put…